Crkva u pogledu vlasti upravljanja uglavnom ima svojevrsni monarhijski karakter, no u njoj postoje i oblici kolegijaliteta i zbornog nastupanja i odlučivanja. To se događa na saborima, od općih ili ekumenskih do provincijalnih ili pokrajinskih, i djelomično na dijecezanskim ili biskupijskim sinodama. Razne vrste sabora, kao i dijecezanske sinode, tijekom povijesti su održavane i na području Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja. Njima se bavi ova knjiga, koja se po brojnosti evidentiranih i ukratko prikazanih partikularnih crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda na navedenom području može držati jedinstvenom na hrvatskom jeziku. To potvrđuje i broj navedenih sabora (51), od kojih su neki bili generalni i ekstrateritorijalni, a većina njih nacionalni i pokrajinski, te više od 360 dijecezanskih sinoda za koje se pouzdano zna iz objavljene literature i sačuvanih pisanih izvora. S obzirom na ulogu koju su crkveni sabori i dijecezanske sinode općenito imali za očuvanje čistoće vjere i uređivanje crkvene stege i ćudorednog života klera i naroda, a takvu ulogu i važnost također su imali partikularni sabori i dijecezanske sinode na ovom našem južnoslavenskom i balkanskom području, ova knjiga u tom pogledu baca više svjetla na našu prošlost i svakako može biti dobro polazište za daljnja istraživanja.