Enciklika Ecclesiam suam – Crkvu svoju, objavljena je u kolovozu 1964. godine. Na samom početku papa Pavao VI. označuje svrhu enciklike: “…želimo u ovoj enciklici, kao što je moguće bolje, svima objasniti koliko je, s jedne strane, za spas ljudskog društva važno i, s druge strane, koliko je Crkvi na srcu, da se Crkva i ljudsko društvo susreću, uzajamno upoznaju i ljube.” U enciklici su naglašene tri točke za koje papa Pavao VI. vjeruje da su od vitalnog značaja za tekući život Crkve i koje želi staviti u središte svog pontifikata: svijest koju Crkva mora imati o sebi, obnova Crkve i snažniji dijalog između Crkve i svijeta. U njoj papa Pavao nastupa kao teoretičar crkvenog dijaloga. Još više, kako to autoritet dokumenta nameće: kao učitelj dijaloga, i kao takav on ulazi u povijest – kao “Papa dijaloga”. Svaki bi čovjek trebao prethodno shvatiti što je to Crkva – i on u Crkvi – i koje je njezino poslanje, da se onda obnovi kako bi uspješno mogao stupiti u dijalog sa svojim bratom kršćaninom u Crkvi, sa svojim bratom čovjekom izvan Crkve. Navedena enciklika potpisana je na blagdan Preobraženja, jer samo preobraženi u Krista – pokristovljeni – moći ćemo pridonijeti kršćanskom preobražaju i pokristovljenju svijeta. Crkva, dakle, treba živjeti misterij Kristova preobraženja. To je za nas kršćane čast, ali nadasve neodgodiv zahtjevni poziv.