Nastojanje talijanskog romantičara Alessandra Manzonija da u Svetim hvalospjevima – Inni sacri, (1812.-1822.) opjeva liturgijsku i teološku dimenziju ključnih katoličkih svetkovina crkvene godine valja smjestiti u kontekst kako njegova osobnog obraćenja, tj. prevladavanja mladenačke slobodarske »deističke« faze te prianjanja uz katoličko kršćanstvo, tako i u književnopovijesni okvir kolektivističkog aspekta talijanske romantičke težnje za buđenjem nacionalne (i vjerske) svijesti talijanskoga naroda koji u ovim stihovima nalazi svoj molitveni izričaj u »korskoj personifikaciji ljudske savjesti«. Hvalospjevi koji u ovoj knjizi najizravnije i najdublje progovaraju o otajstvu Utjelovljenja koje se izražava u svetkovini Božića, a koje je esencijalno vezano uz otajstvo Muke i smrti koja se liturgijski obilježava na Veliki petak, da bi dostiglo svoj vrhunac u Uskrsnuću, zacijelo su Božić (Il Natale, 1813.) i Muka (La Passione, 1814.).