Brinući se za bolesne, Crkva služi samomu Kristu u trpećim udovima njegova otajstvenoga Tijela i, slijedeći primjer Gospodina Isusa, koji je “prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve” (Dj 10, 38), sluša njegovu zapovijed da se brine za bolesne (usp. Mk 16, 18).

A tu brigu Crkva pokazuje ne samo pohađajući oboljele nego i pridižući ih sakramentom pomazanja, krijepeći ih sakramentom euharistije, bilo u vrijeme dok su u bolesti bilo kad se nađu u smrtnoj pogibli i, najzad, preporučujući ih Bogu svojim molitvama, osobito u posljednjim časovima njihova života.

U želji pak da jasnije i zornije prikaže smisao sakramenta pomazanja, Drugi vatikanski sabor odredio je ovo: “Broj mazanja neka se prilagodi okolnostima, a molitve za obred pomazanja bolesnih neka se prerade tako da odgovaraju raznim stanjima bolesnih koji primaju taj sakrament”; ujedno je naložio da se sastavi susljedni red po kojem će se bolesniku dijeliti pomazanje nakon ispovijedi, a prije primanja popudbine.

Stoga je vrhovni svećenik Pavao VI. apostolskom konstitucijom Sacram Unctionem infirmorum (Sveto bolesničko pomazanje) od 30. studenoga 1972. odredio novi sakramentalni obrazac pomazanja i odobrio Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne što ga je Sveti zbor za bogoštovlje pripravio i sada izdaje, izjavljujući da je ovo njegovo tipsko izdanje. Njime se zamjenjuju odgovarajući naslovi Rimskoga obrednika koji su dosad bili na snazi.

Što god bi se ovomu protivilo, nema nikakve snage.

Iz palače Svetoga zbora za bogoštovlje, dne 7. prosinca 1972.

ARTUR KARD. TABERA, pročelnik

A. BUGNINI, naslovni nadb. dioklecijski, tajnik Svetog zbora za bogoštovlje