Uvodeći u svoju knjigu, bečki teolog, ujedno i studentski duhovnik, postavlja pitanje o kršćanskome shvaćanju danas često rabljene riječi ‘duhovnost’. On s kršćanskoga motrišta nalazi da je zapravo riječ o pozivu, za što obilje primjera nalazi kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Iz poziva, kao konkretizacija duhovnosti, nastaje nasljedovanje, odnosno “zajedništvo s Isusom Kristom”. Stoga je kršćanska duhovnost ponajprije življenje, odnosno praksa. Nije nešto virtualno, a nedostatne su i samorazumske ili umne kategorije. Tek iz nasljedovanja i života s Kristom nastaje obraćenje kao i poslanje. Misao vodilja ove knjige je, dakle, nasljedovanje Isusa Krista. Ono je djelo Duha Svetoga koje se konkretizira u svakom određenom vremenu i okruženju. Gdje god se nasljedovanje Isusa iznova oblikovalo, ljudi nadahnuti evanđeljem morali su dati novi odgovor svojemu vremenu. Prikazom važnijih povijesnih konkretizacija ovoga nasljedovanja autor skicira velika razdoblja, značajnije procese i prekretnice u povijesti kršćanske duhovnosti, omogućujući pritom da nam u izvornim tekstovima progovore i velikani vjere.