Autor primjećuje da je Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora izgubila mnogo od svog sjaja. O napretku se jedva više može govoriti, čini se, štoviše, da uzdrmana krizama Crkva tjeskobno gleda unatrag. Mnogi su ljudi duboko razočarani. Je li Koncil kriv za rastuće nemire i poteškoće, kako neki misle, ili je razlog kriza možda prije u tome što se nije dosljedno išlo dalje putovima koje je zacrtao Koncil? Autor, i sam sudionik Koncila, u ovoj knjizi stavlja na papir osobna sjećanja, dojmove i zaključke, iz želje pobuditi interes za koncilsko događanje i ohrabriti da se mnogi, umjesto kritiziranja, okrenu prilaganju vlastitih mogućnosti kako bi se nastavilo s neophodnom obnovom Crkve.