Crkvena naučiteljica sv. Terezija iz Lisieuxa, poznata kao (Male Terezije), živjela je vrlo jednostavno i skrovito, ali je nakon objavljivanja spisa postala jedna od najpoznatijih i najvoljenijih svetica.

Njezina autobiografija prvi put je objavljena 1898., godinu dana poslije svetičine smrti, a sastoji se od tri rukopisa koji se razlikuju i vremenom nastanka i namjenom: svaki je zamišljen na drugi način i upućen je drugoj osobi.

„Rukopis A“ je autobiografski rukopis koji donosi uspomene iz ranog djetinjstva i života u obitelji. Terezija ga je napisala između Nove godine 1895. i 20. siječnja 1896. prema zamolbi priorice Majke Agneze. U njemu otkriva kako je odrastala u obitelji ispunjenoj međusobnom ljubavi, obitelji koja je izvršavala volju Božju svakoga dana iskazujući djelatnu ljubav i prema potrebitima. No, iako joj se sve na zemlji smiješilo, a i njezina vesela narav pridonosila je tome da joj život bude ugodan – kako sama Terezija navodi – morala je proći i kroz kušnju i trpljenje kako bi ranije bila prikazana Isusu.

„Rukopis B“ je Terezijino pismo s. Mariji od Presvetog Srca, njenoj najstarijoj sestri i krsnoj kumi koja je željela upoznati Terezijin duhovni život, njezin „mali put predanja i ljubavi“. Terezija ga je pisala za vrijeme svojih posljednjih duhovnih vježbi, u rujnu 1896.

Posljednji autobiografski zapis, „Rukopis C“, donosi Terezijine uspomene iz redovničkog života kojih u prvom rukopisu nema. Upućen je Majci Mariji od sv. Alojzija Gonzage, koja je bila priorica u vrijeme svetičine smrti kao i u vrijeme njenog ulaska u samostan. Nalog za pisanje tog rukopisa Terezija je primila 3. lipnja 1897. Posljednje retke, već teško bolesna, pisala je olovkom. No njegove stranice ne otkrivaju bol i patnju kroz koje je prolazila, već odišu mudrošću i mirom. Podrobnije o njezinoj bolesti i posljednjim danima čitatelj saznaje u Pogovoru ujedno otkrivajući njezinu snagu u patnji i radost zbog skorog susreta s Isusom. Umrijeti iz ljubavi bila je uvijek njezina nada.

S obzirom na zauzeto proučavanje Terezijine duhovnosti, a posebno njezinih autobiografskih rukopisa, knjiga je popraćena oznakama Terezijinih izvornih listova odnosno stranica.

Kao što velik broj izdanja knjige svjedoči, njezine stranice daleko su od šturog ispisivanja podataka. Terezijina se autobiografska povijest čita poput romana, a sve prožima veliko duhovno bogatstvo koje ne zastarijeva. „Povijest jedne duše“ više od stotinu godina nadahnjuje vjernike, a tom je duhovnom dubinom sv. Terezija zaslužila naslov crkvene naučiteljice, koji joj je 1997. dodijelio papa Ivan Pavao II.