Enzo Bianchi na ovim stranicama otvara pogled na teško prohodan put kojim je prošao Isus Nazarećanin u dane svoje muke. Na tome putu sučeljuju se Bog i čovjek, a povijesnost ima važnu ulogu. Tako na počeku svoje knjige autor tvrdi da je „vjeri svakako potrebna povijest, ali je ona istovremeno nadmašuje“. To nipošto ne znači da ćemo u povijesti otvoriti rascjep kroz koji će se u nju uvući razna pretjerivanja, izmjene i izgredi u tumačenju, koji će se voditi osjećajima, pobudama te na taj način popunjavati praznine odnosno izravnavati protuslovlja koja nalazimo u pripovijestima evanđelja.

Naprotiv, „nadmašiti“ jednostavno znači zaputiti se dalje; drugim riječima, nastojati pojmiti bit cijele zgode. Takvo što, međutim, možemo postići tek pošto smo iznijeli na vidjelo praznine koje nalazimo u samoj pripovijesti, dakle, tek pošto smo ta protuslovlja zabilježili, ne skrili. Enzo Bianchi nikad ne popušta pred pritiskom pomodne galame, kao ni pred obredima koje nam nameće medijska komunikacija, koji su posljednjih godina uspjeli progutati najrazličitije vjerske teme te ih pritom osiromašiti pa i učiniti ispraznima. Nasuprot tome on se odlučuje zaputiti upravo najneprohodnijim područjem, koje je ponajviše presudno i za povijest i za vjeru.