U vrijeme kada je živio i djelovao Franjo Saleški (1567. – 1622.), bio je snažno naglašen monaški i redovnički ideal, pa se mogao steći dojam da se svetost i savršenost mogu steći jedino u samostanu. Prema Franji Saleškom, prava pobožnost mora biti moguća na svkom mjestu, u svakom zvanju: “Pobožnost se mora očitovati na razliite načine i drukčije kod čovjeka na visokom položaju, a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kartuzijanci ili ako bi trgovac čitave dane htio provoditi u crkvi.”

Svatko od nas, uči Franjo Saleški, treba živjeti cjelovito svoju vjeru tamo gdje se nalazi. “Moj se duh drži naputka da ne sijemo na polju svog susjeda, ma kako ono bilo lijepo, ako trebamo sijati na svojem. Opasno je imati srce na jednom mjestu, a svoju zadaću na drugom.”

U svojoj “Filotei” obraća se Saleški prije svega onima koji žive u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zato misle da im je svetost nedostupna. Ali Svetac piše: “I kad bi se nalazio usred ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.” Pobožnost u svijetu zaslužnija je nego bijeg od svijeta, ali treba je prilagoditi snazi, prilikama i dužnostima svakog pojedinca.