Godine 2001. navršila se 50. obljetnica jedne hrvatske književničke smrti, smrti Ljube Wiesnera, smrti koja je, Matoševim riječima, uvijek imala više ukusa od hrvatskoga općinstva. Književnika poput niza drugih hrvatskih književnika koji su skončali možda ne prebrzo, ali sigurno tužno, koje je svagdašnjica života nesmiljeno istrošila i slomila, koji su idealu svoga književnoga poslanja žrtvovali svoje živce, svoja tijela, cijelu svoju energiju. Obilježena je još jedna književnička smrt pisca nesretna i siromašna, neispunjenih ideala i snova, »gričevca« koji je sav uronio u apologetiku i »diku ter hvaljenje« svoga velikoga učitelja, začetnika i kolovođe hrvatske moderne – Antuna Gustava Matoša. Ova je zbirka pjesama nastala u cilju obilježavanja lika i djela Ljube Wiesnera.