Ljubo Wiesner (Zagreb, 2. II. 1885. – Rim, 3. VII. 1951.), hrvatski pjesnik, kritičar i publicist.
Gimnaziju je pohađao u Zagrebu. Živio je bohemski, baveći se novinarstvom, nakladništvom, prevođenjem i drugim poslovima. Pokrenuo je i uređivao časopise Sutla, Grič, Kritika i Savremenik. Najviše je pisao o A. G. Matošu. Prevodio je s više jezika; objavio je serije 1000 svjetskih pisaca i 1000 najljepših novela. Za rata napustio je Hrvatsku; 1943–44. uređivao je u Berlinu časopis Suradnja, a od 1948. radio na Vatikanskom radiju u Rimu.
U književnosti se javio početkom stoljeća. Godine 1914. uredio je antologiju Hrvatska mlada lirika i napisao predgovor s programom Matoševih učenika. Njegov opus (oko 50 pjesama) okupljen je u zbirci Pjesme (1926., dopunjeno 1943.). Slijedio je matoševsku tradiciju (vezani stih, sonet), s motivima esteticističkih i sakralnih krajolika te kasnijim melankoličnim tonovima. Smatra se najvjernijim Matoševim učenikom, ali je utjecao i na mlađe pjesnike (A. B. Šimić, I. G. Kovačić, Đ. Sudeta, D. Cesarić).