Riječ je o knjizi meditativnih dnevničkih zapisa pjesnika, esejista, kritičara, antologičara i prevoditelja Mladena Machieda u kojoj on na bremenit i snažan način progovara o odnosu koji se rađa iz ljubavi, patnje i tišine. „S mnogih stranica dnevničkih autorovih ulomaka na profinjen nam se način prenosi istina da u stalnoj komunikaciji ljudi često govore o tome zašto se ne razumiju, a jer se ne razumiju, govore. No, upravo jer govore, oni se ne razumiju (…). Pjesnik Machiedo nam poput Jaspersa svojim duboko smislenim meditativnim ulomcima i razmišljanjima nastoji pomoći u stjecanju novih uvida u vlastitu i tuđu egzistenciju bez ikakvih iluzija. Iz njegovih intimnih i hermetičnih riječi i rečenica proizlaze i mnoga pitanja koja su prije njega postavili mnogi filozofi: Što je čovjek? Što je komunikacija? Što je transcendencija? U tom svom srazu s teškom misijom davanja odgovora na ta duboka životna pitanja, Machiedo jaspersovski ne odbacuje znanost, ali uočava njezine granice: znanost nam ne može dati odgovore na pitanja o vlastitom smislu, niti odrediti smisao i cilj našeg života. Zato u središte svojih svakodnevnih razmišljanja stavlja čovjeka i njegovu upućenost na bližnjega i na Boga, zanima ga pojedinačna egzistencija i pojedinačno čovjekovo iskustvo, njegovo nepovredivo dostojanstvo i onda kada je u bolesnome tijelu – paradoksalno – vidljiva (samo ljudskom oku) nevidljiva duša“, piše o ovoj knjizi Danijel Labaš.