Istraživački cilj ove knjige jest kritičkom raščlambom dostupnog arhivskog gradiva, ali i već objavljenih izvora, novina, časopisa i dosadašnjih historiografskih dostignuća ocijeniti način na koji se razvijao odnos komunističke vlasti i Družbe te doći do realnih pokazatelja represivnog stava vlasti prema Družbi, koji se očitovao u promjeni naravi njezine djelatnosti od 1945. do 1952. godine, kao i u promjeni nekih dotadašnjih oblika života u Družbi. Stav novih vlasti prema Crkvi i njezinim institucijama, u kojima je značajno mjesto zauzimala Družba, te kršćanskoj duhovnosti uopće, proizlazio je iz materijalističke ideologije na kojoj se počelo izgrađivati novo društvo. U njemu je svaka vjerska manifestacija isključivana iz javnosti i potiskivana »u sakristije«, a redovničkim zajednicama, brojčano reduciranim, bilo je mjesto unutar zidina samostana. Ovo se najzornije očituje na primjeru Družbe sestara milosrdnica koje su zbog razgranate predratne i ratne odgojno-prosvjetne i zdravstveno karitativne djelatnosti bile najviše izložene u javnosti. Na mržnju odgovarati djelima kršćanske ljubavi i opraštanjem – ne uzvratnom mržnjom ili željom za osvetom – način je življenja po kojem milosrdnice nisu izgubile svoj identitet, a milosrđe koje su nastavile činiti bilo je upravo otkupljujuće: gradilo je ustrajno Družbina desetljeća u komunističkom vremenu. Razdoblje intenzivnih progona Družbe, koje knjiga opisuje, bilo je plodno razdoblje jasnije svijesti milosrdničkog poslanja. Nije dopuštalo polovičnost ili bilo kakvu usredotočenost na sebe i na svoje. Prisila, progoni i zatvaranja dovodili su do radikalnijega otvaranja prema onima kojima je trebalo doći.