Autor u ovoj knjizi, polazeći od franjevačkog načela da se redovnici ne izdvajaju od ljudi, nameće zadatak da ispitamo socijalnu funkciju i ulogu koju su njihovi samostani imali u određenom vremenu i prostoru, koliko ta funkcija određuje osnovni oblik samostana (klaustar) i, konačno, što je prisutnost franjevačkih samostana konkretno značila na području nekadašnje Dubrovačke Republike. Premda su pojedini objekti i njihova arhitektonska plastika često bili predmet istraživanja znanstvenika raznih profila i interesa, dosad se još nitko nije pozabavio problematikom samostana na jadranskog obali kao cjelinom, a još manje fenomenom samostana kao osebujnim arhitektonskim zadatkom, određenim, s jedne strane, specifičnom tradicijom izgradnje uopće a, s druge strane, položajem franjevačkog reda u odgovarajućim društvenim sredinama. Navedena knjiga, osim Uvoda, Zaključka, Bilješki i popisa literature, sadrži tri poglavlja: 1. Samostan kao urbana jedinica i svojevrsno mikrosredište urbanih i ruralnih sredina; 2. Franjevački samostani u odnosu na tradiciju samostanske gradnje uopće te njihova uloga u urbanizaciji Europe i posebno jadranske obale; 3. Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji Dubrovačkog područja.