Promatranje stvorenoga svijeta, posebice živoga svijeta i čovjekove osobne povijesti, stavlja nas nužno pred nepobitnu činjenicu da su svi ljudi smrtni. Čovjek je dio tijeka u koji ulazi u određenom trenutku objektivnoga vremena i kojega također u određenom trenutku mora napustiti. Zacijelo zvuči pesimistički, iako je posve istinito to što neki filozofi rado ponavljaju, da je trenutak čovjekova začeća ujedno i trenutak početka njegova propadanja – začeće svakog čovjeka u sebi nosi i klicu njegova osobnoga kraja.

Naziv “eshatologija” potječe iz grčkoga jezika: u jednini eschaton, u množini ta eschata, a kao pridjev eschatos u hrvatskom prijevodu označava ono što se odnosi na vremenski posljednje stvari čovjekove egzistencije ili opće kozmičke stvarnosti i ono što je s tim povezano. Eshatologija obrađuje teme vezane uz smrt i zagrobni život ili, drukčije rečeno, uz sve ono što nas, prema kršćanskoj vjeri, očekuje od trenutka smrti pa do slavnoga povratka Isusa Krista, općeg uskrsnuća i suda nad svijetom, teme poput: smrti, osobnog suda, međurazdoblja, čistilišta, uskrsnuća, raja i pakla te budućnost stvorenoga svijeta i povijesti svih stvorenja.