Pitanje biblijske egzegeze danas se ne može riješiti bez njezine povijesti, odnosno pitanja o ulozi povijesno-kritičke metode. Tumačenje Biblije uvijek iznova traži i čitav niz drukčijih kvalifikacija: poznavanje mnoštva metoda i pristupa, uključujući literarno-znanstvena kao i društveno-kulturalna polazišta. To bi bilo što se tiče metode, a što se tiče hermeneutike moramo naglasiti da se mi nalazimo u Katoličkoj Crkvi pa u njoj postoji liturgijsko-institucionalno područje u kojem je tradicija Crkve ključ za tumačenje biblijskih tekstova, kako to vidi Ralf Huning. On u svom članku U procjepu između teksta, životne stvarnosti i vjere pridodaje da postoji i akademsko područje u kojem je tumačenje usredotočeno na sam tekst, nastanak i strukturu te područje čitanja biblijskih tekstova u zajednici. Tu nalazimo, dakle, zajednicu koja je oblikovala kanon svetih knjiga koje su joj postale norma vjere i morala. Istine vjere se tumače da bismo po njima živjeli. Riječ Božja je tako izvor života.