Knjiga Signa temporum, odnosno znakovi vremena, sabrani su ogledi autora Krešimira Šimića koje je objavljivao u različitim stručnim časopisima. U njoj se bavi onim što opisuje kao filozofijska arheologija, koja ima iste metodološke pretpostavke kao i povijest, a jedina je razlika u tom što su događaji kojima se bavi konceptualni.

»Izdvojene događaje razmatrao sam kao svojevrsne znakove suvremenih vladajućih misaonih koncepcija, znakove iza kojih stoje sasvim određeni subjekti, imajući uvijek na umu znak osporavan. Iz njega sam pokušao sagledavati sve druge znakove vremena. Dakle, u knjizi je riječ o svojevrsnoj signologiji«, kaže sam autor u predgovoru.

Signa temporum se kritički suočava s glavnim konceptima nekoliko autora koji su obilježili teoriju kulture, filozofiju te posebice filozofijsku hermeneutiku od kojih se na poseban način ističu Jean-Luc Nancy, Clifford Geertz, Hans Frei, Paul Ricoeur, Stanley Hopper, Amos Wilder, David Miller, Richard Rorty te Umberto Eco.  Šimić iznosi vlastitu originalnu tezu (»tjelesna hermeneutika«) kojom pristupa kritičkom iščitavanju ideja različitih autora.

Signa temporum predstavlja izrazito uspjeli pokušaj interdisciplinarnog promišljanja izabranih pitanja uvažavajući suvremene dosege teologije i filozofije.