Hrvatsku teološku i filozofsku povijest prve polovice 20. stoljeća obilježili su znanstvenici svjetskoga glasa, čija su djela dio hrvatske i opće europske baštine. Novo vrednovanje hrvatske neoskolastičke baštine pokazalo je da su pojedinci uslijed različitih povijesnih okolnosti s vremenom ostali zaboravljeni, jer su njihovi radovi dobrim dijelom ostali neobjavljeni u rukopisima samostanskih i crkvenih arhiva.

Među takvim rukopisima jest veliko monografsko djelo franjevca Teofila Josipa Harapina (1883.-1944.) Poviest filozofije staroga vieka.

Teofil Josip Harapin bio je jedan od profesora svjetskoga glasa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, njegova opširna biografija svjedok je tomu. Kao profesor filozofije na KBF-u Harapin je oko 1940. godine napisao nešto kraći monografski tekst »Povijest filozofije staroga vijeka« koji je očito trebao  poslužiti i kao scripta studentima filozofije na KBF-u.

Međutim, na nagovor svoga prijatelja i bliskog suradnika, profesora filozofije na istom Fakultetu, Stjepana Zimmermanna, Harapin je 1942. napisao prošireni tekst s oko 500 stranica, ali ovaj puta na korijenskom pravopisu pod naslovom »Poviest filozofije staroga vieka.« Razlog pisanja teksta na korijenskom pravopisu jest u tome što je tekst bio pripremljen za tisak kao udžbenik iz filozofije prema tada važećem načinu pisanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pred čitateljima se nalazi objavljeni rukopis Teofila Harapina, s opširnom biografijom i popratnim komentarom, čime je nakon više desetljeća napokon objavljen jedan od važnijih monografskih radova hrvatske neoskolastike i hrvatske filozofske baštine.