Ova knjiga nije drugo nego upravo pokušaj opisati osobno iskustvo jednog ruskog pobožnika – bogotražitelja na njegovu putu traženja lica Božjega, na njegovu usavršavanju u poniznosti i u vježbanju i u postupnom postizanju nutarnje, neprestane i žarke molitve. Već je u starini svaki Božji pobožnik imao svojeg učitelja – duhovnog oca. Već su prvi pustinjski oci poznavali duhovne oce ili starce. U kontekstu opisa hodočasnika, hodočašćenja i uloge staraca treba smjestiti i samu poruku ove knjige. Kao prvu poruku, čini se, možemo uzeti hezihaistički pristup učenju Isusove molitve. Grčka riječ hesihia znači sabranost, tišinu, vanjsku i unutarnju samoću, sjedinjenje s Bogom. To je način molitve i molitvenog držanja svojstven monasima i svjetovnjacima koji se žele posvetiti Bogu u sjedinjenju s njime preko neprestane molitve.