Autor ove knjige, jedan od vodećih teologa 20. st., imao je raznovrsno i vrlo opsežno područje teološkog zanimanja, a glavno mu je djelo trilogija u 15 svezaka: Slava (teološka estetika), Teodramatika (teološka dramatika) i Teologika (teološka logika). U ovome djelu on pokazuje kako je kršćanska istina simfonična, što se čini jednom od važnijih suvremenih kršćanskih postavki. Simfonija nipošto ne znači slatkastu harmoniju bez napetosti. Velika je glazba uvijek dramatična i neprekidno je skupljanje i razrješavanje napetosti, a disonanca nije kakofonija. Polazeći od toga uvida pisac u prvome dijelu knjige niže vidove teološkoga pluralizma, dok u drugome dijelu polazi od uvida da raznolikost uvijek proizlazi iz jedinstva. Samo jedinstvo uvijek opravdava raznolikost pa sve raznolikosti uvijek mogu biti integrirane u svoj iskon jedinstvo.