Možda je još i danas moguć pobožan kršćanski vjernik koji ističe da se on ne brine za svijet. Njemu je važno da on spasi svoju dušu. Ipak je teško danas zamisliti katolika, a pogotovo svećenika, koji čita što papa Ivan Pavao II. govori o pripremi za svečanu proslavu 2000. godine kršćanstva, a da ne bi uvidio kako je to zapravo poziv svima nama vjernicima da razmislimo također o situaciji sadašnjeg svijeta i postanemo svjesni naše suodgovornosti za njegovo spasenje. Kršćani vjeruju da je njihova Crkva dobila i da trajno ima Duha životvorca. No nesreća je što je ta vjera kršćanske Crkve u trajnoj prisutnosti Duha Svetoga, darovatelja, čuvara i unapreditelja života, u njoj i u njezinim vjernicima, više stajala u knjigama negoli u aktivnoj konkretnoj vjerskoj svijesti, u istinskom vjerskom iskustvu svakoga vjernika. Zato je papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Tertio millennio odredio da se godina 1998. posveti na poseban način Duhu Svetome i njegovoj posvetiteljskoj prisutnosti unutar zajednice Kristovih vjernika. (…) To je posvješćivanje važno u tom smjeru da što više ljudi otkrije kako su osobe, njihova sloboda, njihova prava, mogućnost njihova rasta i rascvata, mnogo – upravo neusporedivo – važnije od stvari. Moramo sve učiniti da prisutnost Duha Svetoga u srcu svakog vjernika postane dio njegove aktualne vjerničke svijesti: onda će se mijenjati povijest svijeta. (…) Mi moramo ostvariti svoje kršćanstvo, tj. kristovstvo, odnosno pomazaništvo Kristovim Duhom Svetim kojega smo od Krista primili. A to znači sudioništvo u spasenju svijeta. Možemo li, dakle, mi spasiti ovaj sadašnji svijet?