Thomas Merton na sebi svojstven, nenametljiv, ali poticajan način, progovara o duhovnom vodstvu i meditaciji, pokušavajući izmijeniti neka kruta i stereotipna stajališta, ali ujedno zadržati tradicionalan i poznati pristup. Obraćajući se kršćaninu koji traži duhovnika ili ga već ima, naglašava: »budući da milost gradi na naravi, duhovno ćemo vodstvo najbolje iskoristiti ako ono potiče razvoj naše prirodne jednostavnosti, iskrenosti i postojanoga duhovnog poštenja, jednom riječju – trebamo biti to što jesmo, u najboljem smislu riječi«. U drugom dijelu knjižice Merton ističe neformalnost i odbojnost prema konvencionalnim i rigidnim sustavima za meditiranje, ostavljajući disciplinu na vrlo važnom mjestu, ali vlastitu disciplinu, a ne neku mehaničku rutinu, nametnutu izvana. Ne pokušava nagovarati na meditiranje ili nametnuti nekakav model meditiranja, nego se dotiče nekih vrlo važnih točaka koje mora razumjeti onaj koji istinski želi meditirati.