Ova monografska knjiga tematizira život i djelovanje hrvatskoga katoličkog svećenika, sveučilišnog profesora, teologa i političara mons. dr. Frana Baraca. Autor vrednuje njegovo djelo na crkvenom, pedagoškom, znanstvenom, društvenom i političkom polju na hrvatskome prostoru krajem 19. i u prvoj polovici 20. st. Rad je utemeljen na dosad nepoznatoj izvornoj građi iz hrvatskih arhiva i tiskovina te na kritičkome pogledu na dosadašnje rezultate historiografskih istraživanja. Postupno gradeći svoju svećeničku i nastavničku djelatnost, Barac je od vjeroučitelja i odgojitelja u Požegi došao do mjesta sveučilišnog profesora i dekana Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, te rektora zagrebačkog sveučilišta. Njegove znanstvene i stručne rasprave, a osobito habilitacija o modernoj katoličkoj apologetici, unijele su živost u razvoj hrvatske filozofske i teološke misli unutar tadašnjega neoskolastičkog pokreta. Zapažen trag ostavio je kao urednik Bogoslovske smotre i Katoličkog lista, te kao autor srednjoškolskih udžbenika iz liturgike i dogmatike. Snažan doprinos dao je u organizaciji i razvoju Hrvatske bogoslovske akademije i Nadbiskupijskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu. U političkom životu hrvatskog naroda Barac je tijekom Prvoga svjetskog rata djelovao kao sljedbenik Starčevićeve Stranke prava, sudjelovao je u radu Narodnog vijeća SHS u Zagrebu 1918. te na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919., a svoje političko djelovanje nastavio je i u monarhističkoj Jugoslaviji.