Sv. Bernard iz Clairvauxa pripada među najznačajnije crkvene osobe 12. stoljeća. Rođen je u dvorcu Fontaine kraj Dijona, kao sin viteza od Bourgogne. Odriče se svjetovne karijere i stupa u samostan Citeaux, gdje okuplja svu braću i mnogo prijatelja. Reformira Benediktovo Pravilo, a glasovita Povelja ljubavi, koju je god. 1119. potvrdio papa Kalist II., glavninom je zbir njegovih ideja. U svojim djelima obrađuje različite crkvene i svjetovne teme. Posebno je značenje imala rasprava O milosti i slobodnoj volji te O ljubavi Božjoj. Djelo O Kristovoj muci namijenjeno je razmišljanju o redovništvu, svećenstvu i svjetovnjacima. Bernard je među najvećim zagovornicima pobožnosti prema bl. Djevici Mariji, kao posrednici sviju milosti te suotkupiteljici ljudskoga roda. Jedno od njegovih najranijih djela je rasprava O stupnjevima poniznosti i oholosti, koja ubrzo postaje monaški „vademecum“. U djelu O biskupskom ponašanju i službi dosta se kritički osvrće na dužnosti i odgovornosti vrhovnog svećenika. Napisao je više djela o mistici, brojne govore i teološke spise, a za književnost su važni njegovi himni od kojih neki poput Jesu dulcis memoria, pripadaju među najznačajnija pjesnička ostvarenja srednjeg vijeka. Glasovit je i njegov predgovor antifonaru koji zagovara reformu glazbe u obredima. Knjigu je preveo i opširnim uvodom opremio Vinko Grubišić.