Papa Ivan Pavao II. objavio je 25. ožujka 1987., na blagdan Marijina navještenja, svoju šestu encikliku, naslovljenu Redemptoris Mater – Otkupiteljeva Majka. Ova je enciklika razrađena u tri dijela, s uvodom i zaključkom.  Uskoro se navršava 2000 godina od Isusova rođenja, pa enciklika želi pružiti gradivo za razmišljanje i potaknuti na žarče štovanje prema Blaženoj Djevici Mariji u pripremnom razdoblju za tu obljetnicu. Tu se Papa služi dvjema metaforama: kao što zora rađa sunce, tako Marija daje Krista; u noći iščekivanja Staroga zavjeta za spasenjem Marija se ukazuje kao zvijezda jutarnja, koja prethodi Kristu, suncu pravde (br. 3). Marijino otajstvo rasvjetljuje se samo u otajstvu Kristovu, a Crkva tijekom povijesti sve dublje ponire u taj misterij (br. 4). Tako, 431. godine na Efeškom koncilu proglašena je istina o Marijinom bogomaterinstvu, a tek 1950. papa Pio XII. proglasio je dogmu o Marijinom uznesenju u nebesku slavu. Budući da je Crkva tijelo Kristovo, Marija je na osobit način povezana s tim tijelom — Crkvom. Ona je najizvrsniji član Crkve, prethodi joj kao lik i uzor. Ovaj dvostruki Marijin vez: uz Krista i uz Crkvu otvara perspektivu da se Marija promatra ne samo kao pojedinačna i privatna osoba, s tko zna kakvom vjerom i iskustvom, nego ulazi u ekonomiju spasenja, gdje ona ima »bolji dio« između svih ljudi (br. 5). Na svome hodočasničkom putu u Palestini Marija je živjela u vjeri. Danas je ona u stanju blažena gledanja, »licem u lice« (1 Kor 13, 13). Zato svima onima koji se nalaze na putu vjere može biti ne samo uzor kreposti, nego i putokaz i pomoć, »zvijezda mora« (br. 6).