Iako patnja u subjektivnoj dimenziji kao osobno događanje koje je zatvoreno u neponovljivu unutarnju ljudsku stvarnost – izgleda neizreciva i nesaopćiva, istodobno ona u svojoj objektivnoj stvarnosti više nego išta traži da se s njom postupa, da se o njoj razmišlja i da se shvaća kao izrazit problem; da se zato oko nje postavljaju temeljna pitanja te da se traže odgovori. Kao što se vidi, nije riječ samo da se patnja opiše. Druga su tu mjerila koja nadilaze područje opisivanja, a koja moramo primijeniti kad želimo prodrijeti u svijet ljudske patnje. Budući, dakle, da čovjek u svojem zemaljskom životu na ovaj ili onaj način korača putem trpljenja, Crkva bi se u svako doba morala upravo na tom putu s čovjekom susresti. Rođena iz otajstva otkupljenja u Kristovu križu, Crkva je dužna tražiti susret s čovjekom osobito na putu njegova trpljenja. U takvu susretu čovjek “postaje putem Crkve”, a taj je put jedan od najvažnijih.