Pučka pobožnost, posebno ona marijanska, doživjela je procvat u dva prethodna koncilska desetljeća, koja su bila označena različitim slavljima i događanjima, naročito obnovom marijanskih i uvođenjem marioloških kongresa, a sve je kulminiralo proglašenjem dogme Marijina uznesenja 1950. i Marijanskom godinom 1954. U vrijeme održavanja Koncila i neposredno nakon njega nekima je ovaj procvat pučke pobožnosti općenito, a posebno one marijanske, izgledao previše trijumfalistički, neutemeljen i posve pretjeran. Ova knjiga sustavno prikazuje koncilski pristup temi pučke pobožnosti, početno nesnalaženje teološke misli s njom u razdoblju neposredno nakon Koncila, određeni otklon pastorala od pučke pobožnosti te ponovno otkriće pobožnosti kao teološkoga mjesta i jednoga od dragocjenih oblika življenja vjere. Knjiga zaokružuje koncilsko razdoblje i desetljeće do kraja 20. st., oslanjajući se poglavito na crkvene dokumente i govor Učiteljstva, na rasprave u okviru zasjedanja Biskupske sinode te na tijekove unutar teološke misli. Iako se na našem području pisalo o fenomenu pučke pobožnosti i religioznosti, ova je knjiga ipak novost i osvježenje te obogaćenje naše teološke misli na tome području.