Već XVIII. knjiga u nizu “Teolozi dvadesetog stoljeća” posvećena je znamenitome protestantskom teologu Friedrichu Gogartenu (1887.-1967.) koji je, zajedno s Karlom Barthom, bio najznačajniji predstavnik tzv. dijalektičke teologije, a s kojim se 1933. godine razišao, i to ne zbog političkih nego zbog teoloških razloga. Preciznije rečeno, riječ je o tome može li se Božja riječ spustiti u svakodnevnu povijest, kao što to želi Gogarten, ili se pak Božja riječ ne može spustiti u svakodnevnu povijest, kao što to drži Barth. Gogarten tvrdi da se Božja riječ može primiti na istom povijesnom tlu na kojem se prima i čovjekova riječ. U tom smislu on drži da nužnost vezanosti za svakodnevnu kulturu ne vrijedi samo za kršćanina već i za svakoga čovjeka. Ta misao u pravom smislu otvara problematiku sekularizacije koja se nadasve veže uz Gogartenovo ime. Riječ je o sekularizaciji u pozitivnom smislu. Ona, shvaćena kao afirmacija čovjekove autonomije, nije u suprotnosti s kršćanskom vjerom, nego je, štoviše, i njezin plod.

Kršćanska vjera, naime, opravdava čovjeka pred Bogom čineći ga sinom, sekularizira svijet afirmirajući njegovu stvorenost te ga stoga lišava numinoznosti i povjerava ga odgovornosti čovjeka, kojega je odraslim i slobodnim učinila upravo vjera koja opravdava. Svijet stoga nije izvor čovjekova spasa, nego okruženje u kojem on odgovara Bogu za povjerenu mu zadaću: „odgovornost je odgovor“. Čovjekova autonomija ne znači odsutnost odnosa s Bogom. U tom smislu Gogarten razlikuje sekularizaciju od sekularizma koji je izopačenje sekularizacije. Gogartenova je, dakle, misao, premda je prošla različite faze (od liberalne teologije preko dijalektičke teologije sve do etičko-političke refleksije), obilježena ponajprije sučeljavanjem sa suvremenim svijetom.

Autor knjige, Giorgio Penzo, docent je na Sveučilištu u Padovi, gdje predaje povijest filozofije i filozofijsku hermeneutiku.