Isplati li se uopće još govoriti i pisati o pozitivnome, o onome što ljude zbližava i ujedinjuje oko općega dobra određene zajednice, društvene skupine ili zajedničkoga dobra hrvatskoga naroda koji konačno ima svoju državu? Jesu li oni koji pozivaju na dijalog i na traženje mogućih zajedničkih rješenja zbog općega dobra osuđeni na neuspjeh, ili su oni glas vapijućega u zaglušenoj javnosti? Oni dobivaju etikete slabića, mlakih i nesposobnih jer u društvenom, ali sve više i u crkvenom životu prevladava mišljenje da nam trebaju vođe, to jest oni koji znaju ‘odsjeći’, ‘suprotstaviti se’, oštro i jasno ‘osuditi’ suprotno misleće i ‘braniti’ vlastite pozicije. Ne nazrijeva li se tu odmak od demokracije i skretanje prema autoritarizmu, pita se autor uvodeći u poglavlja svoje knjige u kojoj traži odgovore na ova i slična pitanja i o njima promišlja na temelju socijalnoga nauka Crkve, vodeći računa o situaciji u hrvatskom društvu i Crkvi. Vladimir Dugalić u Pogovoru, među ostalim, ističe: “Otvaranje prostora pozitivnome Stjepan Baloban vidi osobito u dijalogu, jer umjesto ‘davanja’ recepata i uputa za djelovanje onima drugima, potrebno je na isusovski način i u njegovu Duhu prihvatiti drugoga i bez straha komunicirati kako bi se otvorili prostori moguće crkvene suradnje za opće dobro društva i Crkve. U ovim prijelomnim vremenima za razvoj hrvatskoga naroda i Crkve potrebno je skupiti glave i potražiti zajednički put prema ostvarenju općega dobra”. Tekstovi sabrani u knjizi Otvorimo prostore pozitivnome prethodno su objavljivani u Kršćanskoj obiteljskoj reviji „Kana“ i to od 2010. do 2014. godine.