Priroda sa svoja četiri empedoklovska elementa i kozmos u cjelini od prapovijesti su do modernih vremena budili u čovjeku dvostruk osjećaj: trepet pred misterijem postojanja (mysterium tremendum) i istovremenu očaranost tim misterijem (mysterium fascinans). U Štambukovu pjesništvu nije teško razaznati stanovit kozmički misticizam, intenzivan doživljaj sklada i jedinstva. On ćuti gotovo paskalovsku zebnju pred svemirskim prostranstvima, no Štambukova poezija priopćuje nam i mysterium fascinans, radosnu očaranost kozmičkim skladom i jedinstvom, koje je iskusio kroz mediteranski zavičaj.