Dragutin Milivoj Domjanić (1875.-1933.), uz to što je bio cijenjen i popularan pjesnik, bio je prisutan u temeljnim hrvatskim institucijama kao njihov aktivni član. Plemićkoga podrijetla, pravnik po struci, sudski pristav, istražni sudac te od 1906. vijećnik Sudbenoga stola u Zagrebu i kotarski sudac, obnašao je časne dužnosti predsjednika Matice hrvatske, predsjednika zagrebačkoga odjela PEN kluba, a od 1919. bio je redoviti član JAZU kao i član Društva hrvatskih književnika. No, u prvom redu Dragutin Domjanić je pjesnik iznimne osjećajnosti i jedna od najreprezentativnijih pojava hrvatske moderne, hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Hrvatska književna kritika i književna povijest smatraju ga jedinim pravim hrvatskim sljedbenikom Paula Verlainea. Poezija Dragutina Domjanića oblikovala se dvama jezičnim izrazima, štokavskim i kajkavskim jezikom. Dvije Domjanićeve pjesme, koje nisu objavljene u njegovim zbirkama, dan-danas odjekuju u crkvama, na hodočašćima i molitvenim susretima i iznimno su popularne te mnogi ljudi koji ih pjevaju i ne znaju da ih je ispjevao on. Riječ je o marijanskim pjesmama „K suncu prosi vsaka roža“ i „Ljiljane bijeli“. U ovoj knjizi, koju je priredio Božidar Petrač, one zauzimaju svoje zasluženo mjesto uz već kultne Domjanićeve pjesme „Fala“ i „Kaj“.