Knjiga je zapravo bilanca pokoncilskog hoda hrvatske kateheze (od 1965. do 2010.) te obrađuje vrijeme neposredno poslije Koncila, kada je hrvatski katehetski pokret, u uvjetima koje je diktirao komunistički sustav, proživljavao vrlo dinamično i, na momente, vrlo teško razdoblje duboke preobrazbe u poimanju kateheze, zatim vrijeme ulaska vjeronauka u škole devedesetih godina nakon demokratskih promjena i s problemima i dilemama njegova usuglašavanja sa župnom katehezom kao i najnovije vrijeme kada jačaju procesi postmoderne, posebice relativizam, te kada je na djelu nova evangelizacijsko-katehetska paradigma, s više novih i snažnih izazova za Crkvu u evangelizacijsko-katehetskom poslanju. Na temelju analitičko-deskriptivne metode autor pokazuje kako je hrvatska kateheza i katehetika napredovala do te mjere da se može mjeriti s velikim europskim narodima koji nisu živjeli pod velikim komunističkim pritiscima. Analizirajući povijesni hod autor je pokušao iznijeti na vidjelo identitet, odnosno narav, zadaću i ciljeve hrvatske kateheze kao odgoja vjere u vrijeme neposredno poslije Koncila, kao i njezino grananje u tri vida istoga odgoja: na vjerski odgoj u predškolskim ustanovama, na vjeronauk u školi i na župnu katehezu. Posebnu vrijednost knjizi daje i autorov pogled u budućnost u obliku sinteze.