Za današnju kritiku religije ne nedostaje teorijskih podloga, no sve više je valja promatrati u zrcalu življenih stavova. Promidžba, primjerice, najčešće ironično odbacuje religijske motive, a formalno ih koristi, dok religijska ravnodušnost religiju kritizira samim načinom izražavanja toga neprihvaćanja. Na Zapadu je u tom pogledu kritika religije uglavnom nastupila kao kritika kršćanstva. Od povijesnih kritika povezanih s grijesima i slabostima Crkve, danas se ta kritika kreće oko rasprave o raspelima u školama pa sve do nastave vjeronauka pod okriljem države. Ta se kritika, kad je katoličanstvo u pitanju, pretvara i u kritiku Crkve. Ta kritika ima svoje javne i svoje prikrivene načine djelovanja. Kritika kršćanstva u velikoj je mjeri i teorijski pripravljena. Tradicionalna kritika religije – među ostalim povezana s imenima kao što su Feuerbach, Marx, Nietzsche i Freud – izaziva teologiju da se usredotoči na govor o nepojmljivome Bogu. Hoff tematizira današnje pristupe kao klasična pitanja poput projekcijskog prigovora i teodiceje navodeći razne oblike, autore i pravce kritike religije. No njegovo stvarno zanimanje upravljeno je na “pragmatički pomak kritike religije” kakav danas zapažamo. Znalački i tankoćutno, Hoff u promidžbi, politici, literaturi itd. traži obrasce ravnodušnog distanciranja kojim duh vremena reagira na ono što je tobože zastarjelo – na vjeru. Ova knjiga usredotočuje se na gledišta koja nadilaze pristupe klasične kritike religije ne gubeći ih pritom iz vida i, osim teorijskoga uvida i zornih prikaza, nudi i mnoga razjašnjena pojmova pri čemu koristi izvatke i citate ključnih autora koji se referiraju na ovu temu.