Kada je o civilizaciji ljubavi počeo intenzivnije misliti i pisati, Tomislav Janko Šagi-Bunić više je puta naglašavao da se ona javlja kao poruka već kod pape Pavla VI. god. 1965., u njegovu govoru o prepoznavanju Krista u svakom čovjeku, na zaključenju II. vatikanskog koncila. Ova će knjiga pokazati da je i Šagi-Bunićeva misao o civilizaciji ljubavi temeljno sazidana na duhu i slovu II. vatikanskog koncila. Pojam civilizacije ljubavi izričito se ne spominje u svim Šagi-Bunićevim tekstovima koji se nalaze u knjizi, ali baš svi na svoj način razrađuju temelje i puteve njezina ostvarenja. Sjedinjenje Krista sa svakim čovjekom započelo je utjelovljenjem Sina Božjega, njegovom smrću i uskrsnućem, a proslavljeni Krist nastavlja to sjedinjenje neprekidno u povijesti po Duhu Svetom. Tomislav Šagi-Bunić kao potvrdu ovih misli često spominje koncilsku konstituciju Gaudium et Spes – Radost i nada i papu Ivana Pavla II. Temelje civilizacije ljubavi Šagi-Bunić nalazi ponajprije u odlomku Matejeva evanđelja o Posljednjem sudu (25, 31-46). U tom svetopisamskom tekstu Šagi-Bunić vidi poistovjećivanje i sjedinjenje Krista sa svakim čovjekom, što kršćanima treba biti poziv da u svakom čovjeku vide Krista, da se prema svakom čovjeku odnose kao prema Kristu i da svakoga čovjeka ljube kao Krista. Tomislav Šagi-Bunić neumorno inzistira baš na svakom čovjeku, pa i na neprijatelju. Štoviše, ne zaboravlja niti ekološku dimenziju svega stvorenoga. Odatle počinje izgradnja civilizacije ljubavi.