Ova iznimna knjiga donosi više od trideset godina korespondencije dvojice istaknutih hrvatskih kapucina, profesora i teologa – Hadrijana Franje Boraka i Tomislava Janka Šagi-Bunića. U razdoblju od 1947. do 1979. razmijenili su 327 pisama, nastalih između Rima i Zagreba, između slobodnog zapadnog društva i komunističke Hrvatske, između dvaju svjetova koji su oblikovali njihove živote, službe i teološko promišljanje.

Hadrijan Franjo Borak – Tomislav Janko Šagi-Bunić. Korespondencija 1947. – 1979. otkriva širok raspon tema: skolastičku i franjevačku filozofiju, crkvenu povijest, patrističku kristologiju, koncilsku teologiju, odjeke i pripreme za Drugi vatikanski koncil, pitanja svećeničkog i redovničkog odgoja, stanje u kapucinskom redu te aktualna zbivanja u općoj i mjesnoj Crkvi. Pisma su istodobno i intelektualno bogata i ljudski topla – ispunjena savjetima, raspravama, ohrabrenjima, neslaganjima, humorom, brigama i radostima koje prate njihovo profesorsko, odgojiteljsko i provincijalsko djelovanje.

Posebnu vrijednost ima činjenica da su se Borak i Šagi-Bunić prvih petnaest godina dopisivali bez ikakva osobnog susreta. Unatoč fizičkoj udaljenosti, njihova pisma svjedoče o rijetkoj bliskosti, o prijateljstvu koje se oblikuje kroz misao, molitvu i zajedničku odanost Kristu i Crkvi. U njima se zrcali i duhovna osjetljivost vremena: oprez u pisanju, strahovi i ograničenja koja je donosio komunistički režim, ali i nepokolebljiva želja za istinom, znanstvenom ozbiljnošću i crkvenom obnovom.

U knjizi se nalaze i vrijedni prilozi – dokumenti, govori, bilješke i popisi – koji dodatno osvjetljuju kontekst i sadržaj korespondencije. S pismima oni tvore jedinstven povijesni i duhovni dokument: kompendij prijateljstva, intelektualne slobode i redovničke zauzetosti, u kojem se prepoznaje ono što je sv. Jeronim napisao sv. Augustinu: prijatelju se govori kao „drugom sebi“.

Ova korespondencija, premda nastala u drukčijem vremenu i u drukčijim okolnostima, i danas snažno progovara – kao svjedočanstvo predanosti, bratske podrške i nesebičnog služenja koje donosi plodove u životima mnogih. Borakova i Šagi-Bunićeva pisma još su jedan primjer njihova uspjelog Bogu posvećenog života i iskorištenih talenata kojima je Bog obdario i jednog i drugog za odgovorno služenje Bogu i čovjeku. Zato ona i danas, u vremenu naših drukčijih, svakodnevnih digitalnih korespondencijâ, uz one dosadašnje tradicionalne oblike, mogu biti svakom čovjeku poticajno svjedočanstvo jednog nesebičnog napora služenja drugome i drugima koji se uvijek isplati te donosi sigurne i bogate plodove i za živote drugih ljudi.