Samoća je, prema teologu Paulu Tilichu, početak religioznosti. No, iz samoće nastaju i umjetnička djela i svaka duhovnost, filozofija i znanost. Ipak, ljudi tako često bježe iz samoće jer je ona često ispražnjena od smisla. Knjiga Ivana Ivande pogađa upravo u srž samoće kao ispunjenosti vjerom. „Čovjek je kao pojedinac sam: sam na cijelome svijetu, sam – pred Bogom“, moto je njegove knjige, a posudio ga je od Kierkegaarda. „Svatko treba sam stati pred  Boga, prihvatiti ga u svoj život, povjerovati mu posve. Preuzeti posljedice i rizik vjere. U samoći vjere, poput Abrahama, popeti se na brdo Moriju i biti spreman sve žrtvovati. Tek iz prostora toga odnosa, takva vjera, prokušana u samoći, može potom izići van, u svijet“, piše autor u Uvodu svoje knjige. U njoj on pokušava unositi jasnoću u stvarnost vjere temeljeći je na promišljanjima značajnih teologa i filozofa čija se imena navode na početku svakoga pojedinog članka. Njihovi su uvidi duboki i otvaraju nove poglede na vjeru i život iz vjere, a autor skromno priznaje da je njegova zasluga u tome što je takve uvide izdvojio i povezao u tematsku cjelinu osvijetlivši ih naukom Isusa Krista.