Velika povijest Crkve postalo je nezaobilazno djelo za proučavanje opće povijesti Crkve. Ovim VII. sveskom navedenog naslova obuhvaćena je suvremena povijest Crkve od 1914. godine i početka Prvoga svjetskog rata pa sve do one suvremenosti u kojoj su autori zaključivali svoje djelo, odnosno do osamdesetih godina prošloga stoljeća, zaokružuje se to monumentalno djelo, nezaobilazno za proučavanje crkvene povijesti. Ono je ipak pregledno, budući da je riječ o svjetskoj crkvenoj povijesti, pa će i dalje nacionalne povijesti imati što proučavati. „Pisanje suvremene crkvene povijesti zahtijeva veću odvažnost od pisanja političke povijesti. Razvitak Crkve odvija se u valovima veće dužine nego razvoj društva. Era nacionalsocijalizma kao povijesne činjenice je iza nas, a djelovanje Drugoga Vatikanskog koncila još se ne da procijeniti. Za  političku povijest povjesničaru su vrela pristupačna i obilato na raspolaganju, a za crkvenu povijest važni snopovi vrela još nisu pristupačni. Povrh toga, ostala materija koju je trebalo obraditi tako je opširna i slojevita da su samo stručnjaci sposobni stvoriti si određeni pregled i uvid, zapaziti postojeće težnje te ih povezati s prethodnima. Time se broj suradnika nužno povećao i usklađivanje otežalo, ne samo u odnosu na pojedina područja crkvenoga života nego i u izvješćima o pojedinim zemljama, osobito kada je riječ o Trećem svijetu“, piše još 1979. godine H. Jedin, a u svojem Predgovoru izdanju ovog sveska 1985. godine K. Repgen navodi da se njemački izdavač odlučio da ovaj VII. svezak treba tiskati nepromijenjeno, bez obzira što su se u međuvremenu dogodile neke promjene. Takav je i hrvatski prijevod koji slijedi Herderovo izdanje iz 1985. godine.