Socijalna enciklika Sollicitudo rei socialis – Socijalna skrb pape Ivana Pavla II., iako službeno ima nadnevak 30. prosinca 1987., javnosti je predočena tek 18. veljače 1988.

Tom je enciklikom Papa želio odati počast povijesnoj enciklici Populorum progressio – Razvitak naroda pape Pavla VI. povodom njene dvadesete obljetnice te ujedno, još jednom, potvrditi kontinuitet i trajnu vrijednost, ali i potrebu trajne obnove socijalnoga nauka Crkve, koji je »postojan, jer ostaje potpuno isti: u svome temeljnom nadahnuću, u svojim ‘misaonim počelima’, u svojim ‘prosudbenim kriterijima’, u svojim ‘osnovnim smjernicama za konkretno djelovanje’, a nadasve u svojoj životnoj povezanosti s Gospodinovim evanđeljem«.

Istodobno, socijalni je nauk Crkve »uvijek nov, jer je podvrgnut nužnim i prikladnim prilagodbama, što ih traže promjene povijesnih prilika i neprekidan tijek događaja, u kojima se odvija život ljudi i društva«.

Enciklika Sollicitudo rei socialis uz Uvod, u kojem Papa na samom početku ističe da je »socijalna skrb Crkve usmjerena istinskom razvoju čovjeka i društva«, i Zaključak, sadrži i pet poglavlja: »Novost enciklike Populorum progresio«, »Slika današnjeg svijeta«, »Istinski ljudski razvoj«, »Teološka analiza suvremenih problema« i »Neke posebne smjernice«.

Glavno je poglavlje enciklike »Istinski ljudski razvoj« u kojem papa Ivan Pavao II. sažima svoj pogled na teologiju. U njem upućuje na Kristovo spasiteljsko djelo i govori o Crkvi koja »želi odgovoriti svome temeljnom poslanju da bude »sakrament« ili »znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda«. To je teologija na kojoj se temelji socijalni nauk Crkve.

U enciklici je posebice naglašeno da se »razvoj, koji nije samo ekonomski, mjeri i usmjeruje prema zbilji i pozivu čovjeka, gledana u sveobuhvatnosti njegove egzistencije, to jest prema mjerilu koje njega iznutra određuje«. Dakle, razvoj treba »promicati ljudsku osobu u svim njenim razmjerima«.