Moli li teolog ili on samo razmišlja, govori i piše o Bogu? Odakle teolog crpi svoje znanje o Bogu? Kako govoriti o Bogu, a da Bog (p)ostane Ti, da ga se ne pretvori u puki predmet znanja? Kako današnje ljude uvesti u osobnu i zajedničku praksu molitve i kako im približiti kršćansku tradiciju molitve? Upravo na ta i slična pitanja pokušava odgovoriti ova knjiga u kojoj splitski teolog analizira teologiju i praksu molitve u spisima jednoga od najznačajnijih katoličkih teologa 20. st. Romana Guardinija, čija višeslojna izlaganja o teološkim i antropološkim uvjetima molitve predstavljaju izvornu, kontekstualnu refleksiju, koja proizlazi iz osobnoga duhovnog iskustva i prakse molitve. Guardini je na iznimno kršćanski i evanđeoski način povezao tijelo i duh, duhovnost i teologiju, riječ i šutnju – dakle kulturu i vjeru, Boga i čovjeka.