Ovaj dokument ističe kako se danas “teološka formacija mora suočiti s novim situacijama i novim problemima” (t. 9). Potrebno je provesti “adaptaciju teološkog jezika na novu kulturu” (t. 10), jer danas više “crkvena vjera ne nadahnjuje kulturu i običaje”, kao što je to bilo prije našeg vremena, u kojem dolazi do sve veće sekularizacije. Teološka izgradnja mora se danas izvršavati u duhu “ekumenskog dijaloga”, gdje se vjerske istine formuliraju “s više dubine, više točnosti, u formi izlaganja i izričaja što ih mogu shvatiti i naša odijeljena braća” (t. 11). Teološka izgradnja mora danas računati s novim stvarnostima socijalnog rada, pa teologija treba postati “osjetljivijom za ekonomske, društvene, političke probleme čovječanstva, gledajući ih u svjetlu Evanđelja” (t. 13), sa življom svijesti o “implikacijama i socijalnim konsekvencijama pojedine dogme”, i to “ne samo na razini akcije, nego također na razini strogo teološke refleksije” (t. 13). Da bi ispunila “svoju misiju u službi današnje Crkve, teologija mora uspostaviti dodir sa znanostima o čovjeku” (t. 14), i nastojati što brižljivije odrediti prirodu teološke znanosti u odnosu prema drugim znanostima.