“Spe salvi facti sumus – U nadi smo spašeni” (Rim 8, 24), kaže sveti Pavao Rimljanima, a i nama. Prema kršćanskoj vjeri, otkupljenje, dakle spasenje, nije jednostavna, ni uz što vezana datost. Otkupljenje nam je, naime, dano u smislu da nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put.

Sam naslov enciklike govori o njezinom sadržaju. Pojmovi nada i spasenje, koji se nalaze u naslovu i koji su tako česti u tekstu, izražavaju u biti i njezin sadržaj, jer enciklika govori o nadi u spasenje. U uvodu utvrđuje Papa da nam je nada darovana, i s obzirom na kršćansku nadu postavlja on već u br. 1 jedno od najvažnijih pitanja o kršćanskoj nadi: kakva je ta nada i koju sigurnost u spasenje nam ona nudi? Odgovarajući na to pitanje, čitavu encikliku tematski dijeli na dva dijela. U prvom dijelu (br. 2-31), donosi biblijski pogled na nadu i sustavno predstavlja kršćansku nadu, spominjući i neke povijesne primjere prave nade, ali i primjere iskrivljene nade. U drugom dijelu (br. 32-50) pokazuje snagu nade tamo gdje bi ona trebala biti konkretizirana u ljudskom životu. Po njemu, ljudi bi nadu trebali tražiti i gajiti u prvom redu u molitvi (br. 32-34), zatim u radu i patnji (br. 35-40), kao i u očekivanju posljednjeg suda (br. 41-48).