Čovjek došašća ima u sebi svijest da nije dovršen, da ni izdaleka nije potpun, da ni u kom  pogledu nije sam sebi dostatan,

te da stoga treba drugoga čovjeka, odnosno da treba Boga. 

Moći otvoriti vrata svoga srca i svoje duše drugome, znači čuti njegovo zapomaganje, njegov krik, razumjeti njegovu potrebu,

moći ga i htjeti primiti u središte svoga bića. 

— Božo Lujić, Osobno sijati riječ istine, ljubavi, milosrđa i dobrote