Pitanje glasi: može li siromašna Crkva istodobno biti i Crkva za siromašne? Nisu li joj potrebna sredstva da bi mogla pomoći siromasima? Nije li, da bi mogla pomagati, upućena na bolnice, škole, staračke domove i druge ustanove? I nisu li i njoj samoj potrebna svjetovna sredstva da bi mogla izvršavati svoju službu? Bilo bi naivno sve to htjeti poricati. Pitanje stoga nije da Crkva ne bi trebala posjedovati nikakva svjetovna dobra, nego kako i poglavito za što ona uporabljuje  dobra koja su joj povjerena. Koristi li ih za siromašne ili uglavnom za vlastito osiguranje i vlastite interese? Postoji li transparentnost u njezinoj uporabi novca i dobara i odlučuje li se o tom transparentnim postupcima?

— Walter Kasper, “Papa Franjo – revolucija nježnosti i ljubavi”